RSS

Месечне архиве: октобар 2015

Ана Ристовић

***
Шта је оно прво што чувано у сликама са путовања нагриза и обрише заборав?
Чудним поретком, изненада, пометено са стола сећања, однето као руком бахатог дечака. Трас, нема више, никад није ни било. Је ли прво нестају зидине великих грађевина крај којих се пролазило, палате, мермерни стубови и лукови, торњеви и пушкарнице,
џиновска звона, дворци и катедрале, док руше се
разнети бомбом у глави на коју рачунали нисмо;
је ли прво из нас нестаје све што је већ уписано у памћење бројних разгледница?
Јер не памтиш више на исти начин ону базилику Сакр Кер,
јер твој Сакр Кер бива замењен сликом са ТВ екрана и
твој лични Монмартр неприметно се урушава у памћењу,
надомештен туђим модел-сувениром. И свака кула, пре или касније,
постаје вавилонска рушевина.
Је ли онда последњи остају у сећању, као што рече Црњански,
рубови градова оцртани на небу, танка линија испод хоризонта,
као једина пукотина у којој је могао да се сакрије и сачува поглед?
Или је то ипак додир два длана, мир руке у руци
који је описао невидљиву путању једним градом
решавајући његове плочнике као укрштеницу,
мирис неке пекаре у атинској улици од које те дели скоро тридесет година,
звук откључавања хотелских врата који не подсећа ни на један други
не због посебности ни браве ни кључа,
већ због оне торбе самог себе коју потом,
уз уздах олакшања, спушташ на постељу,
и бацаш поглед дубоко и далеко у бескрајно Нигде,
уступајући само срцу право да памти.

Из збирке „Чистина“, Архипелаг, 2015

Rosa Basurto

Rosa Basurto

 
Оставите коментар

Објављено од стране на 24 октобра, 2015 инч Ана Ристовић

 

Ознаке: , , ,

Новица Тадић НОЋ

Сретао сам у дубокој ноћи познате и непознате,
миле и немиле. Комешао сам се и шумео
попут лишћа на ноћном дрвету.

Бол ме је оплетао; тромо сам корачао.
И није било стожера који би ме одржао.

Кад се моја грудва снега отопила, плакао сам с друге стране лица, кроз наличја.
Већ стару књигу песама стезао сам под пазухом,
Као тајно крило које ће ме однети.

Високо на небу, на косој равни,
Горела су градска светла,
А свет се урушавао као проклети плагијат.

И зора се примицала, зора-озледа,
И срам се разгоревао, певајући.

Из збирке О БРАТУ, СЕСТРИ И ОБЛАКУ, Градац

Romana Rihova

Romana Rihova

 
Оставите коментар

Објављено од стране на 19 октобра, 2015 инч Тадић

 

Ознаке: , , , , ,

Миодраг Павловић ОБРАЋАЊЕ ПРИЈАТЕЉУ

Тамо где је сва наша нада,
нико о нама није ништа чуо.

Ни овде где смо стали чврсто
као стабло или стена,
на изглед у земљу урасли,
ништа се на нама не заснива,
не очекују нас ни гробница ни престо.

Нема записа о нашем рођењу,
ни после кад одемо,
неће се јавити ожиљак
на божанском телу.

Суморно ли је седети безимен
крај дивовске воде!
Сањамо неке обале
где још расте прареч,
да тамо будемо изгнани ван изгнанства
и слова да извлачимо као конце
из матице, из великог вира,
за одору у којој се траје.

Пријатељу, ти можда знаш
ради чије забуне
песници ходе беспутно,
а зову их пространства?

Миодраг Павловић, „Безазленства“, Завичајник, Ваљево

Jie Ma

Jie Ma

 
Оставите коментар

Објављено од стране на 17 октобра, 2015 инч Миодраг Павловић поезија

 

Ознаке: , , , ,

Robert Frost VATRA I LED

Neki kažu svet će nestati u vatri,
Neki kažu u ledu.
Koliko svoje poznajem želje
Svrstao bih se među one što vatru žele.
Ali ako dvaput treba, da nas snađe propasti beda,
A mislim da mržnju dobro znam
Rekao bih da je destrukcija pomoću leda
Način odličan,
I bilo bi ga dovoljno, izgleda.

Prepev: Aleksandar Mirković i Maja Stokin

Fire and Ice
Some say the world will end in fire,
Some say in ice.
From what I’ve tasted of desire
I hold with those who favor fire.
But if it had to perish twice,
I think I know enough of hate
To say that for destruction ice
Is also great
And would suffice.

Robert Frost

fire_ice_1_

 
Оставите коментар

Објављено од стране на 8 октобра, 2015 инч Фрост

 

Ознаке: , , ,

Robert Frost DIZAJN

DIZAJN

Naiđoh na debelog i belog pauka,
Drži moljca na belom svelek cvetu svom
Kao parče satena na kolenu krutom –
Poređao je muke i smrt svih oblika,
Da dan počne kako treba vrti ih ko torbu
Ko sastojke u kotliću za veštičju čorbu,
Paukovu snežnu kap i cveće poput pene –
Mrtvo krilo koje visi ko od zmaja sene.

Šta da radi cveće sa svojim belinama,
Kraj puta nevino i plavo – svelek za bolesti?
Zašto pauk plaši moljca svojim visinama,
Vrteći ga tamo-amo u tamnim noćima?
Zašto smo dizajnom noći tako užasnuti?
Kad i sitnim stvarima vlada dizajn isti.

Prepev: Aleksandar Mirković i Maja Stokin

DESIGN

I found a dimpled spider, fat and white,
On a white heal-all, holding up a moth
Like a white piece of rigid satin cloth —
Assorted characters of death and blight
Mixed ready to begin the morning right,
Like the ingredients of a witches’ broth —
A snow-drop spider, a flower like a froth,
And dead wings carried like a paper kite.

What had that flower to do with being white,
The wayside blue and innocent heal-all?
What brought the kindred spider to that height,
Then steered the white moth thither in the night?
What but design of darkness to appall?–
If design govern in a thing so small.

Robert Frost

dizajn

 
Оставите коментар

Објављено од стране на 7 октобра, 2015 инч Фрост

 

Ознаке: , , ,

Živka Kolmlenac UMIRI OKEAN

Umiri okean,
da čuješ nebo iznad njega
u svojoj savršenoj tišini
– i kako je očaravajuća muzika
mislenih oblaka
u toj nebeskoj svetlini.

Umiri okean,
da čuješ kako diše sunce
kada, crveno, na kraju dana,
u njegovu zlatnu pučinu duboko ulazi
– i kada iz nje, raskošno,
u punom sjaju ujutro izlazi.

Umiri okean, dušo,
da mene čuješ, i moj šapat.
Jer, dolazim ti kao pesma
u kojoj pulsira praznina,
i ne čuje se ritam srca.
Samo je mir i tišina… tišina.

okean

 
Оставите коментар

Објављено од стране на 6 октобра, 2015 инч Комленац Живка

 

Ознаке: , , ,

Nikolaj Zabolocki KO UMNOŽAVA ZNANJE UMNOŽAVA MUKU

Veliko znanje ide sa brigom velikom, ***

Govori nam  Propovednik sa svog prestola.

Ja mudrac nisam, otukd mi toliko bola,

zašto žalim za svetom, zašto za čovekom?

Da živi priroda želi i zato ona

Milione zrna baca ispred ptica,

No od milion ptica, do zvezda, svetlica,

Jedva se da se vine ponekad i jedna.

Vaseljena šumi i moli za lepotu

Kriče mora, prošarana, puna pene,

Ali na brdima zemlje, groblju vaseljene

Samo izabrani cvetovi zrače divotu.

Zar sam ja samo ja? Ja sam samo tren nem

Tuđih postojanja. Bože pravedni i pravi,

Zašto si stvorio taj svet, mili i krvavi,

I dao mi um, da ga razumem!

1957.

*** 1,18″ Jer gde je mnogo mudrosti, mnogo je brige i ko munožava znanje, umnožava muku.“ (KNJIGA PROPOVEDNIKOVA)

Nikolaj Zabolocki

Prepevao: Aleksandar Mirković

zabol 1

*** 1,18″ Jer gde je mnogo mudrosti, mnogo je brige i ko munožava znanje, umnožava muku.“ (KNJIGA PROPOVEDNIKOVA)

Nikolaj Zabolocki

Prepevao: A.M.

 
Оставите коментар

Објављено од стране на 6 октобра, 2015 инч Заболоцки

 

Ознаке: , , ,

Josif Brodski STANICA U PUSTINJI

Tako je malo sada Grka u Lenjingradu,

da smo srušili grčku crkvu,

kako bi izgradili na njenom upražnjenom mestu

koncertnu salu. U takvoj aritekturi

ima nečeg beznadežnog. Uostalom,

koncertna dvorana sa hiljadu i više mesta

nije tako beznadežna: to je hram,

i to hram umetnosti. Ko je kriv,

što pevačko majstorstvo okuplja

više ljudi, nego znamenja vere?

Žalosno je samo, što izdaleka

nećemo videti više kupolu, na koju

smo svikli, već nakazno ravnu crtu.

Ali, kada je reč o nakaznosti proporcija,

čovek ne zavisi od njih,

već ćešće od proporcije nakaznosti.

Dobro se sećam, kako smo je rušili.

Bilo je proleće, i ja sam tada

išao u posetu jednoj tatarskoj porodici,

koja je živela u blizini. Gledao sam

kroz prozor i video grčku crkvu.

Sve je počelo sa tatarskim razgovorima;

a onda su se u razgovor umešali i zvuci,

slivajući se sa rečima u početku,

da bi ih ubrzo ugušili.

U crkvenu baštu ušao je bager

sa gvozdenom korpom na vrhu duge ruke.

I zidovi su polako počeli da se predaju.

Smešno je ne predati se, ako si

zid, a pred tobom stoji tvoj – rušilac.

Uz to, bager ga je mogao smatrati

neživim predmetom

i, do izvesnog stepena, sličnim

sebi. A u neživom svetu

nije uobičajeno uzvratiti.

Zatim – doterali su kamione,

buldožere… I onda sam u pozne sate

sedeo na ruševinama apside.

Kroz provaliju oltara zjapila je noć.

I ja sam – kroz te rupe u oltaru –

gledao tramvaje kako beže,

na povorku mutnih uličnih svetiljki.

Nekada, kada nas ne bude više,

tačnije – posle nas, na našem mestu

nići će opet nešto tako,

čega će se svako, ko nas je znao, užasnuti.

Ali onih, koji su nas znali, neće biti mnogo.

Baš tako, po sećanju, psi

na starom mestu podižu nogu.

Ograda je odavno srušena i odnesena,

ali se njima, verovatno, ona pričinjava.

Njihovi snovi potiru javu.

A može biti da zemlja u sebi čuva taj miris:

asfalt ne može da sakrije pseći vonj.

I šta će im taj nakazni dom!

Za njih je tu bašta, i kažu vam – bašta.

A ono što je ljudima očigledno,

psima je potpuno svejedno.

Eto, to zovu: „pseća vernost“.

I ako moram da govorim

ozbiljno o štafeti pokolenja,

onda kažem da verujem samo u tu štafetu.

Tačnije, u one koji osećaju miris.

Tako je malo danas Grka u Lenjingradu,

da, i uopšte – van Grčke – malo ih je.

U krajnjoj meri, malo ih je

da sačuvaju verska zdanja.

A da veruju u to što mi gradimo

niko od njih ne traži. Jedna je,

biće, stvar naciju krstiti,

a krst nostiti – već sasvim druga.

Oni su imali samo jednu obavezu.

Da je ispune nisu uspeli.

Neobrađeno polje je zaraslo.

„Ti, sejaču, svoje ralo čuvaj,

a mi ćemo odrediti kad je vreme klasanju“.

Oni svoje ralo nisu sačuvali.

Gledam noćas kroz prozor

i mislim dokle smo to došli?

I od čega smo dalje:

od pravoslavlja ili helenizma?

Čemu smo bliži? Šta je tamo, ispred nas?

Čeka li nas sada neka druga era?

I ako je tako, šta je naša zajednička dužnost?

I šta joj moramo prineti na žrtvu?

1966.

J. Brodski – Sabrane pesme

Prepevao: Aleksandar Mirković

stanica

 
Оставите коментар

Објављено од стране на 5 октобра, 2015 инч Јосиф Бродски поезија

 

Ознаке: , , , ,

Миодраг Павловић ПУТНИК

Лутам по свету пуном грдње.
Људи на саборима
на неплодно биље се туже.

Звери за трпезом на пропланку
куну лукавост људи.

Ваздушна бића на стазама облака
карају звери непокорне.

И тешким речима ружи своје анђеле
онај што громом збори.

Одозго до доле
прекори се котрљају
као љути водопади.

На дну се гласови прекора
сустичу ка човеку под вишњом
што лежи уморан и гладан;
последњи сам у ланцу свеопштих псовки.

Немам на коме да се искалим.
Хоћу да се огласим љубављу
и да узбрдо кренем
са похвалом стварања на уснама.

Из збирке „Безазленства“, Ваљево, 1989

Manuel Rodrigez

Manuel Rodrigez

 
Оставите коментар

Објављено од стране на 4 октобра, 2015 инч Миодраг Павловић поезија

 

Ознаке: , , , ,

Josif Brodski GLAGOLI

Okružuju me ćutljivi glagoli,

slični tuđim glavama

glagoli,

gladni glagoli, goli glagoli,

glavni glagoli, gluvi glagoli.

Glagoli bez imenica. Glagoli – samo.

Glagoli,

koji žive u podrumima,

govore – u podrumima, rađaju se – u podrumima

nekoliko spratova ispod

sveopšteg optimizma.

Svako jutro oni idu na posao,

mešaju malter i kamen na kamen nižu,

no, grad gradeći, grad ne grade,

već svojoj usamljenosti spomenik dižu.

I odlazeći, kao što se iz tuđeg sećanja odlazi,

odmereno koračajući od reči do reči,

sa vremena svoja tri,

glagoli će se jednom na Golgotu uspeti.

I nebo nad njima

poput ptica nad grobljem seoskim,

kao da stoji

pred vratima zatvorenim,

neko kuca, zabijajući klinove

u prošlo,

u sadašnje,

u buduće vreme.

Niko neće doći, i niko ih neće skinuti.

Udarci čekića

postaće ritam večiti.

Zemlja hiperbola leži pod njima,

kao nebo metafora lebdi nad nama!

1960.

Josif Brodski – Sabrane pesme

Prepevao: Aleksandar Mirković

glagoli

 
Оставите коментар

Објављено од стране на 4 октобра, 2015 инч Јосиф Бродски поезија

 

Ознаке: , , , ,