Архиве ознака: Сабране песме
Јосиф Бродски ПОСВЕТА
Ни ти, читалац, ни ултрамарин
завесом скривен, ни сјај смеђег мебла,
ни дар – најлепши костим балеринин,
ни светиљке превијеног дебла
– као угаљ, подаци са севера,
и о железничким удесима –
осим, што излазе из мог пера,
нису ни у каквим односима.
Ти за мене не постојиш; у очима
твојим ја сам само – ћирилица, рима…
Но сличност два система небивања
јача је, од две форме постојања.
Листај ме и листај зато – док слика
текста не засија, химна поноћна.
Ти – сви или нико, и језика
безадресна искреност међусобна.
1987
Ј. Бродски – Сабране песме
Препевао: Александар Мирковић
Шарл Бодлер ЈЕДНОЈ ПРОЛАЗНИЦИ
Улица је била заглушена хуком,
Висока и танка, болно узвишена
И сва зањихана, прође једна жена
Руб хаљине држећ господственом руком.
Отмена и хитра, витких ногу… И ја
Згрчен као лудак, из дупље очиње
(Ведрог неба у ком вихор започиње)
Испих сласну нежност и плам што убија.
Муња… И мрак затим! – Одбегла светлости,
Ти, чије ме очи у живот вратише,
Зар ћу те сад срести само у вечности?
Далеко! Прекасно! Можда никад више!
Не знам те, не знаш ме, о ти, устрептала…
Могах те волети, и ти си то знала!
Препев: Милован Данојлић
Сабрани стихови, Завод за издавање уџбеника, 2005

Klod Mone
Josif Brodski – ŠTA TREBA ZA ČUDO
Šta treba za čudo? Kožuh se navuče,
prstohvat od danas, mrvica od juče,
i sa pregršt sutra očima još treba
ogrizak prostranstva i komadić hleba.
I čudo se desi. Zato što čudesa
zemlji teže, u pameti im adresa,
do kraja se trude sa toliko žara,
pa čak i u pustinji pronađu stanara.
A dom napustiš li – upali kad krećeš
za oproštaj zvezdu na četiri sveće,
neka svet bez stvari obasja od tog trena,
i prati te u stopu za sva vremena.
25.XII 1993.
J. Brodski – Sabrane pesme
Prepevao: Aleksandar Mirković
Јосиф Бродски НЕ ИЗЛАЗИ ИЗ СОБЕ
Не излази из собе, не чини ту грешку.
Шта ће теби сунце, ако пушиш „Шипку“? **
Иза врата све смисао губи – особито среће усклик.
До клозета само – и у собу одмах, цурик!***
О, не излази из собе, не пали свој мотор.
Јер простор је саграђен као коридор
и завршава се бројачем. А уђе ли да те теши
мила, па се смеши – не скидај је, терај је, не греши.
Не излази из собе; размисли, откуд толико бола.
Шта је на свету занимљивије од зида и стола?
Зашто изаћи одатле где се враћаш увече
исти какав си био – само још снажније пече.
О, не излази из собе. Плеши, учи босса нову****
у огртачу на голом телу, у папучама на босу ногу.
У ходнику мирише на купус и маст за скије.
Написао си слова много; ниједно више потребно није.
Не излази из собе. О, пусти, соба може и то –
да изглед твој наслути. И уопште, инконито
ergo sum, као што слути форме супстанца у срцу своме.
Не излази из собе! Улица те чека, а не француске бомбоне.
Не буди будала! Буди оно што други бити не знају.
Не излази из собе! То јест, вољу дај намештају,
стопи лице с тапетама. Закључај, забарикадирај се,
креденцем од хорноса, космоса, ероса, вируса, расе.
1970.
Ј.А. Бродски – Сабране песме
Препевао: Александар Мирковић
** Шипка – врста јевтиних бугарских цигарета из доба СССР-а
*** Цурик – повик коњу да се окрене и врати назад.
**** босса нова – врста музике и плеса насталог у Бразилу 60-их година прошлог века.
Josif Brodski STANICA U PUSTINJI
Tako je malo sada Grka u Lenjingradu,
da smo srušili grčku crkvu,
kako bi izgradili na njenom upražnjenom mestu
koncertnu salu. U takvoj aritekturi
ima nečeg beznadežnog. Uostalom,
koncertna dvorana sa hiljadu i više mesta
nije tako beznadežna: to je hram,
i to hram umetnosti. Ko je kriv,
što pevačko majstorstvo okuplja
više ljudi, nego znamenja vere?
Žalosno je samo, što izdaleka
nećemo videti više kupolu, na koju
smo svikli, već nakazno ravnu crtu.
Ali, kada je reč o nakaznosti proporcija,
čovek ne zavisi od njih,
već ćešće od proporcije nakaznosti.
Dobro se sećam, kako smo je rušili.
Bilo je proleće, i ja sam tada
išao u posetu jednoj tatarskoj porodici,
koja je živela u blizini. Gledao sam
kroz prozor i video grčku crkvu.
Sve je počelo sa tatarskim razgovorima;
a onda su se u razgovor umešali i zvuci,
slivajući se sa rečima u početku,
da bi ih ubrzo ugušili.
U crkvenu baštu ušao je bager
sa gvozdenom korpom na vrhu duge ruke.
I zidovi su polako počeli da se predaju.
Smešno je ne predati se, ako si
zid, a pred tobom stoji tvoj – rušilac.
Uz to, bager ga je mogao smatrati
neživim predmetom
i, do izvesnog stepena, sličnim
sebi. A u neživom svetu
nije uobičajeno uzvratiti.
Zatim – doterali su kamione,
buldožere… I onda sam u pozne sate
sedeo na ruševinama apside.
Kroz provaliju oltara zjapila je noć.
I ja sam – kroz te rupe u oltaru –
gledao tramvaje kako beže,
na povorku mutnih uličnih svetiljki.
Nekada, kada nas ne bude više,
tačnije – posle nas, na našem mestu
nići će opet nešto tako,
čega će se svako, ko nas je znao, užasnuti.
Ali onih, koji su nas znali, neće biti mnogo.
Baš tako, po sećanju, psi
na starom mestu podižu nogu.
Ograda je odavno srušena i odnesena,
ali se njima, verovatno, ona pričinjava.
Njihovi snovi potiru javu.
A može biti da zemlja u sebi čuva taj miris:
asfalt ne može da sakrije pseći vonj.
I šta će im taj nakazni dom!
Za njih je tu bašta, i kažu vam – bašta.
A ono što je ljudima očigledno,
psima je potpuno svejedno.
Eto, to zovu: „pseća vernost“.
I ako moram da govorim
ozbiljno o štafeti pokolenja,
onda kažem da verujem samo u tu štafetu.
Tačnije, u one koji osećaju miris.
Tako je malo danas Grka u Lenjingradu,
da, i uopšte – van Grčke – malo ih je.
U krajnjoj meri, malo ih je
da sačuvaju verska zdanja.
A da veruju u to što mi gradimo
niko od njih ne traži. Jedna je,
biće, stvar naciju krstiti,
a krst nostiti – već sasvim druga.
Oni su imali samo jednu obavezu.
Da je ispune nisu uspeli.
Neobrađeno polje je zaraslo.
„Ti, sejaču, svoje ralo čuvaj,
a mi ćemo odrediti kad je vreme klasanju“.
Oni svoje ralo nisu sačuvali.
Gledam noćas kroz prozor
i mislim dokle smo to došli?
I od čega smo dalje:
od pravoslavlja ili helenizma?
Čemu smo bliži? Šta je tamo, ispred nas?
Čeka li nas sada neka druga era?
I ako je tako, šta je naša zajednička dužnost?
I šta joj moramo prineti na žrtvu?
1966.
J. Brodski – Sabrane pesme
Prepevao: Aleksandar Mirković
Josif Brodski GLAGOLI
Okružuju me ćutljivi glagoli,
slični tuđim glavama
glagoli,
gladni glagoli, goli glagoli,
glavni glagoli, gluvi glagoli.
Glagoli bez imenica. Glagoli – samo.
Glagoli,
koji žive u podrumima,
govore – u podrumima, rađaju se – u podrumima
nekoliko spratova ispod
sveopšteg optimizma.
Svako jutro oni idu na posao,
mešaju malter i kamen na kamen nižu,
no, grad gradeći, grad ne grade,
već svojoj usamljenosti spomenik dižu.
I odlazeći, kao što se iz tuđeg sećanja odlazi,
odmereno koračajući od reči do reči,
sa vremena svoja tri,
glagoli će se jednom na Golgotu uspeti.
I nebo nad njima
poput ptica nad grobljem seoskim,
kao da stoji
pred vratima zatvorenim,
neko kuca, zabijajući klinove
u prošlo,
u sadašnje,
u buduće vreme.
Niko neće doći, i niko ih neće skinuti.
Udarci čekića
postaće ritam večiti.
Zemlja hiperbola leži pod njima,
kao nebo metafora lebdi nad nama!
1960.
Josif Brodski – Sabrane pesme
Prepevao: Aleksandar Mirković